Evo hoce nesto da mi bude

Svi mi koji se borimo sami sa sobom.

03.04.2018.

Malo o meni danas

Bila sam par dana u Bosni.
Malo mi se dusa smirila i sada mogu par dana vjerovati u bolje sutra dok me opet ne uhvati nostalgija.
Obavijestila sam roditelje da se zelimo u Bosnu vratiti i da zelimo tamo da pokrenemo neki posao.
Jedni su poludjeli i galamili, drugi su bili jako sretni zbog nasih misli o tome, prije svega.
Ovi sto su bili sretni su roditelji koji su proveli zivot u Njemackoj i ne zele da mi provedemo svoj ovdje. Ovi sto su bili ljuti i razocarani su roditelji koji su proveli zivot u Bosni i ne zele da ga mi tamo provedemo.

Sta reci, koju posluku porati?

Bila sam prije toga recepcionarka na par dana.
Bila sam vrhunska recepcionarka koja se bavila knjigovodstvom, menadzmentom, service, restoran ciscenjem i namjestanjem za dorucak, sigurnost i zastita, toalet kontrola ( a ako toalet nije cist onda ga cistim ja recepcionarka) itd.
Sve to za manje novca nego sto ga ovdje i cistacice zaradjuju.
Vode se nisam stizala napiti.
Zadnji put, dosao lik na posao, smjena i to- stariji covjek koji je u penziji a mora da radi jer ocito nije dovoljno velika penzija i pocne da broji i galami za neke greske koji su druge kolege pravile. Ja treba odavno vec da idem kuci, iz trece smjene a ostanem svaki dan duze sat i vise vremena koji se ne placaju naravno.
Tu sam vec bila pukla ali sam se strpila.

Poslije sam samo javila da vise nikad necu doci.

Posvadjala sam se sa vlasnikom hotela.

Tako eto, toliko o tome.

Idem sada nesto novo i nadam se da cu uspjeti u tome a o tome govoriti ili pisati tek kada sve bude zaista pocelo i bilo u redu jer omrzlo mi je vise govoriti ili pisati o mojim avanturama na novim poslovima.

Ispadam zaista kao neka osoba koja bira ili je teska ali ja znam da to nije tako a i da neko gleda sa strane vidio bi koliko se polomim i borim kada nesto zelim ili hocu.

Idemo dalje.


21.03.2018.

Jutarnje misli

Mnogo je osoba kroz moj zivot proslo a danas sam svela kontakte na minimum.
U zivotu sam probala razlicite aktivnosti a i gurala sam nos gdje mu definitivno nije bilo mjesto pa sam tako imala priliku upoznati razlicite svjetove i mnogo toga nauciti iz svakog od njih.
Jedno je sigurno, svuda ima dobrih i losih ljudi i na to se lahko sve moze svesti.
Zaista je tako.
Medjutim, postoje neki svjetovi gdje vise preovladava lose nego dobro pa je najbolje ih se kloniti zauvijek.
Ne mozes biti dobar svima niti mozes biti dobar sa svakim. Mnogo ljudi sve svodi na interes, bilo kakve vrste pa kada te kao prihvati u svoje drustvo, skenira te, sta bi se moglo od tebe isklesati.
Tako su me neke grupe sebi pustile kako bi me iskovale u ono sto zamisljaju da trebam biti.
Sreca moja da mi je narav istrazivacka, inace bih se zavukla do srzi u probleme i ne samo sebe, nego i svoje roditelje.
Sve je moje nekada bilo kratkog trajanja.
Trazila sam se svuda ne shvatajuci da nema potrebe nigdje da idem daleko od sebe, sve sto jesam i sto treba da budem stoji u meni.
Nisu mi trebala nicija predavanja i okretanja moje licnosti u smjeru koji zele neki drugi ljudi da prihvatim i umislim sebi da je to jedina prava istina, jedini pravi put.
Zar nema vise pravih puteva?
Svi smo mi razlliciti i nikako ne mislim da moj pravi put i tvoj pravi put treba da su isti.
Nema logike.
Medjutim, svaki je pravi onaj koji ostavlja iza sebe samo dobro a ako sta i pokvari gleda da popravi.
Kako se samo oko mene bilo okupilo mnogo prijateljica kada sam odlucila da budem kao one iz te jedne specificne, odredjene grupe.
U trenutku kad sam ipak shvatila da su radikalni potezi trebali da dodju polako a ne preko noci, sve su moje frendice nestale. Nije ostala apsolutno ni jedna i to je za ono grohotom smijanje.
Zvale su me seko, sestro, sestrice.
Hahahaha, Boze kakva sam samo naivna budala bila.
Ispiran mi je mozak slikama mrtve djece koje su moguce i namjestene bile. Znali su da sam emotivna luda i da sa mene mozes raditi sta hoces kada me emocije uhvate.
To doba je proslo. Danas sam emotivna, pustam suze ali hej, neces nikakve koristi imati od toga.
Upoznala sam mnogo ljudi koji se kite vjerom i koji su jako poznati i cijenjeni a koji su sve ono sto ne volim i ne zelim u svojoj blizini nikada.
Upoznala sam ratne "heroje" koji su sve osim heroji i u ratu bili a sada u miru tek nisu nista.
Vidjela sam svojim ocima lazi, prevare, ispijanje alkohola i drogiranje od osoba koje se predstavljaju kao veliki vjernici. Kazu oni, ako grijeh i cinis bice ti oprosteno, samo sakrij da niko ne zna, ne cini javno.
Ja sam tip osobe koja nece na prvu nikoga osuditi, ne zelim nikada nikoga na prvu od sebe odgurnuti i ne dati mu prostora da bude ono sto jeste u potpunosti. Zbog toga se ljudi previse opuste u mom drustvu jer misle da je to prostor u kome mogu da cine sve i da je sve apsolutno prihvaceno.
Pa ne mogu reci da nije, ne mogu reci da ne prihvatam sve dobre ljude onakve kakvi jesu ali ne moze biti dobar licemjerni lazov koji zivi na grbaci drugih glumeci neku facu dok oni na cijoj grbaci zivi nemaju nekada ni koru hljeba danas da jedu.
Ono sto nije dobro, nikada nece biti dobro.
Zao mi je samo sto me ne prolazi zelja da na sav glas prosirim pricu o tom covjeku i tim ljudima takve vrste i iz te okoline.
Medjutim, toliko su cijenjeni i postovani i toliko su ljudima zamazali oci da bi to bila samo moja rijec protiv njihove.
Tako da, bolje da sutim i zaboravim.
Ima Neko ko ce sve na kraju na mjesto da smjesti.
Molim Ga da budemo od onih sa kojima ce biti zadovoljan.

19.03.2018.

Novi posao

Treba da pocnem da radim u jednom finom hotelu na recepciji. To nije obicna recepcija nego ukljucuje i knjigovodstvo plus mnostvo drugih poslova koje obavljamo. Znaci, budes nesto kao sam svoj sef jer te sef ostavi lijepo da radis sve. Kontrolises sobe, cijeli hotel redovno, sobarice, kuhinju, ma sve.
Plata nije u skladu sa time sto nam je zadato plus osobe kao ja su tzv. Quereinsteiger-i, tj one koje su dosle iz neke druge branse i nove su u tom poslu.
Ovdje inace za taj posao treba skola za hotelijerstvo.
Medjutim eto primili su me i bez toga.
Ja sam sebe bukvalno, svjesno, bacila u vatru jer sam htjela mjesto na kome MORAM  da odvojim njemacki od engleskog u svojoj glavi plus da tecno govorim oba jezika, cesto istovremeno kada se stvori guzva sto je bilo neku noc na probnom radu pa sam mijesala jezike  i na kraju i strane. Ono sto je lijevo, govorila sam desno i obrnuto.
Boze sacuvaj!
Treba da pitam roditelje sta bi sa moje pameti i inteligencije onolike kad treba u praksi nesto primijeniti.
Nego, ufrkala sam se kako dolazi dan da treba da idem i ostanem sama. Do sad je uvijek neko bio sa mnom da me bodri i pomaze ali dalje cu sama biti.
Najvise se bojim javljanja na telefon, to je tako besmisleno ali eto, to je sto je.
Mislim, necu odustati, ici cu, nisu me primili dzaba na taj posao, garant misle da mogu ( smjem se u sebi sad).
Ja sam studirala elektrotehniku. Jedan smjer sam napustila u sestom semestru, drugi smjer sam zavrsila do kraja.
Struju, programiranje, signale, sisteme, automatiku i sve redom mrzim i ne podnosim organski.
Na to sve, zavrsila sam i elektrotehnicku skolu.
Sto je najgore, ovdje tog kadra mnogo fali i ko god vidi moju biografiju ne kuzi, sto sam se prijavila na neke te "nize" poslove.
A ja se prijavila jer nit imam pojma biti programer, niti volim taj posao, niti me zanima, niti to zelim ikada raditi.
Postavlja se pitanje, gdje mi je pamet bila kad sam birala skole i studije?
A ja, sjetila sam se.
Rekli su mi da su druga djeca jako losa u matematici, fizici i toj struci uopste, boje se i ne upisuju te skole niti fakultete i imacu posla da biram kad to zavrsim.
Tako da sam skrenula s puta lagano.
Ni ja nisam pametna za matematiku i ostalo ali morala sam se natjerati da budem da se ne bih osjecala odbaceno zato sto nisam ispunila tudja ocekivanja.
Polozila sam matematiku kod Dedagica, Okicica i Duvnjakovica i Fiziku kod Fazlica a sad se bojim javit na telefon na recepciji.
Ej zivote!

18.03.2018.

O jednoj prepametnici

Za mene su osobe iz moje okoline, posebno naravno roditelji, posebno naravno moj otac, tvrdili da sam iznadprosjecno inteligentna.
Ja sam ih slusala i tako se na svim poljima u kojima sam se nasla borila da budem najbolja.
To sam cinila kako ne bih pokvarila njihovu sliku o meni i unesrecila njihova srca.
Zeljela sam da budu zadovoljni i sretni i borila sam se u zivotu cak i protiv sebe same.
Ja sam sebe tjerala da shvatam cak i stvari za koje moj mozak nije uopste imao razumijevanje.
Znaci, bukvalno sam se natjerala da ukljucim neke vijuge u glavi ili da ih stvorim jer mislim da ni postojale nisu fakat.
Danas sam neko ko samo razmislja i ne gasi se nikako.
Kaze, radi fizicki posao pa ces vidjeti.  -Probala, ne ide.
Rintala i razmisljala i ne mogu da prestanem.
Najgore od svega je sto sam ubijedila sve oko sebe da sam pametna tako sto sam zavrsila i fakultet, tako sto sam jedan i napustila ali u sestom semestru, tako sto sam polozila visoki stepen tudjeg jezika za kratko vrijeme, tako sto sam manipulisala ljudima koji imaju novce da bi ih davali onima koji nemaju itd.
Niko ne kuzi da je to sve bilo JEDVA a ono sto nisam uspijevala uraditi nisam nikada pripisala sebi, nego bih nasla krivce u drugima i sistemu i tako prenijela onima u cijim sam ocima htjela biti najpametnija osoba na Zemaljskoj kugli.
Ja sam se toliko uzivila u ulogu osobe koja kao biva moze mnogo vise od ostalih da sam na trenutke zaboravljala da sam puno manje od onoga sto drugima pokazujem i zaboravljala sam da je to samo gluma moja.
Sta sam dobila sa time?
Dobila sam ogromnu kolicinu nervoze i moji najblizi nemaju trun sluha za mene jer ja sam prepametna i sve mi u zivotu od ruke ide i nikada nisam tuzna.
Dobila sam:" Lahko je tebi!"
Pa, pogledaj me kako sam samo Artovu smrt brzo preboljela?
Krila sam svoje emocije, krila sam svoju ranjivost, krila sam suze, krila sam nesposobnost, krila sam i da sam zaboravila tablicu mnozenja dok sam u isto vrijeme polagala visu matematiku dolazeci do vlastitog rezultata da je 3*2=5. Slicno je, sta mogu, zablokirao mozak.
A nije ba!
Nego sam samo covjek kao i drugi ciji su roditelji umislili da su rodili fenomena i tako se ponasali hvaleci me okolini jer nikad nisam dobila ocjenju manju od najvece (naravno, u osnovnoj skoli).
Svi drugi koji su poslije eventualno u necemu bili bolji od mene su imali ba stelu, bez stele ba ne mozes nista u "ovoj" drzavi.
Standardno.
Ispite koje nisam polozila, nisam ni imala, odgodjeni su za sljedeci mjesec.
Utakmice koje sam gubila, sudija je kriv.
Svi su krivi a ja sam najpametnija osoba na Zemlji.
Cast vam je sto ste me upoznali, VELKACKA!

17.03.2018.

Zahvalnost

Danas sam odlucila izaci vani i bez da nesto treba da obavim. To zaista rijetko cinim. Rekla sam M da zelim da prosetam pa je on odmah bio spreman za polazak. Tako da sam ponovo pustila sebe da vidim kako je sve lijepo i koliko je priroda divna. U Bosni sam zivjela u blizini sume i u mojoj okolini je bilo mnogo zemlje koja se obradjivala. To je tako divno mjesto. Medjutim, iako sam bila tako blizu sume i u prirodi cistoj, uopste nisam cula cvrkut ptica poput ovoga koji cujem ovdje i to je nesto sto me od prvog trenutka fasciniralo. Sada kada proljece dolazi i ljepsi dani, pticice su glasnije. Jucer u jutro sam ih slusala, sad cu ponovo. Navode me da sebe korigujem i popravljam i prije svega da budem zahvalna i na toj pjesmi koju mi one pjevaju. Pa one uopste ne razmisljaju o smislu, bude se i obavljaju svoje zadatke ne muceci sebe pitanjima zasto su tu. Onda pjevaju da bi moje usi koje cuju slusale za razliku od nekih usiju koje nisu nikada cule cvrkut ptica niti glas voljene osobe. Toliko je toga na cemu mogu i treba da budem zahvalna ali sam kao pogubljena pa uvijek trazim nesto zbog cega ne mogu da idem naprijed. Setajuci sam pomislila i rekla na glas, kako iduce sedmice necu biti u prilici da setam tako jer treba da radim nocnu smjenu. M je odlucio ovaj put biti hrabar i reci sto misli pa je kao impulsivno objasnio da postoji samo ovdje i sada, ne postoji niti sutra niti jucer pa da prestanem da mislim o necemu sto nije u tom trenutku tu. On se zaista mnogo boji mojih reakcija i mnogo pazi sta i kada ce reci. Sto se tice ovoga sto je rekao, u pravu je naravno. Sve knjige koje citam za samopomoc su ispunjene objasnjenjima zasto postoji samo SAD i zasto je samo ovaj trenutak bitan. No, hajde to anksiozno-depresivnoj osobi nacrtaj negdje pa da uvijek ima sliku toga koja je podsjeca. Mozda je to dobra ideja bas. Hvala Ti za zdravlje, Hvala Ti za ljubav, Hvala Ti za zivot, Hvala Ti za zivot i zdravlje mojih najmilijih, Hvala Ti za iskusenja koja me uvijek podjecaju na Tebe, Hvala Ti za razum, Hvala Ti za SVE.

16.03.2018.

Analiza

Sanjala sam svijet u kome je dobro pobijedilo zlo.
Boze, kad se sjetim te energije,snage, volje da nesto mijenjam i nesvjesnosti prolaska vremena i mene i onih koje volim vise od sebe- pomislim da sam zaista bila neko drugi.
Danas sa svim spoznajama zivim udaljena od onih kojima treba da sam najbliza.
Zivot je nepredvidiv i ne nosi nista od onoga sto mi zamisljamo i zelimo.

Negdje sam ipak dobro zastala i ne mogu da se trgnem.
Mozda u trenutku kad su pocele da padaju granate po nama ili poslije kada smo se borili za koru hljeba ili nakon toga kad su pocele smrti osoba koje volim ili mozda u trenucima dok sam se grcevito borila za donacije za bolesne iz moje okoline koje niko nije htio lijeciti ako nemaju novac da plate. Mozda sam zastala onda kada su razneseni od mine otisli zauvijek mladi Sab i Sen a moj otac imao epizode ludila jer je sve to gledao svojim ocima i zelio da ubije i sebe.

Mozda sam ipak zastala one noci kad je Art otisao, poskakujuci i sa sjajem u ocima, sretan govoreci mi da se vidimo sutra u cetiri  poslijepodne, koje nikada nije doslo.
Iako je to slika koju treba da zauvijek o njemu nosim, ja ipak vidim njegov mozak koji viri zbog razmrskane lobanje u unistenom golfu dvojci.
Krivila sam za to jedino i iskljucivo sebe jer ipak da nije bilo mene, on uistinu ne bi bio tu.
Ja sam ta gospodjica koju je morao da odveze kuci sa fakulteta.
Hej ali te posljednje moje rijeci na izlazu iz moje sobe:"Eto, ostade ti mene zeljan!" a on: "Ja ba!".
Da li sam mogla i sanjati da cu nesto takvo dozivjeti i eto prezivjeti.

Trazila sam ga posvuda i znala sam sve ali taj trenutak u policijskoj stanici kada je istina koju sam znala potvrdjena je ubio sve sto sam ikada bila.
Odlucila sam da je to kraj i za mene.
Svemoguci je odlucio drugacije.

E sada, da odabere taj trenutak kao trenutak u kome sam stala ili onaj koji sam imala prije toga. Hmm...

Ako odaberem drugi, onda imam 12 godina i prespavala sam u skolu i sve sto se desava do dana danasnjeg je samo san.
Uskoro ce me probuditi otac ili mama i reci mi da sam lijena i da od mene nikada nece biti nista o cemu svaki dan govorim da zelim biti.

Probudice me sa rijecima:"Hajde advokatu ustanI!"
Nervirace me to, mozda cu reci i da me boli glava, samo da se jos malo naspavam i da mi mogu opravdati casove.

Ovo drugo zvuci mnogo bolje.

Sve je ovo samo iluzija.

Boze, okreni me k Sebi, ucini me snaznom i moje srce vezi samo za Sebe.

15.03.2018.

U PO Njemacke

Nakon mnogo godina, ponovo sam odlucila da se vratim blog svijetu. Ono sto me u ovom trenutku tjesi, jeste cinjenica, da Blogger.ba jos uvijek zivi i na neki predivan nacin se osjecam, kao da sam kuci, u mojoj Bosni, u mojoj sobi, studentica sa ciljevima u zivotu.
Cim napisem rijec Bosna, iskrive mi se usta i oci su mi pune suza. Danima trazim uzrok moje depresije a nekako je sve vise nego jasno i ocito.
Mnogo sam toga prosla u zivotu i mnogo ruznoga dozivjela u zemlji mojih korijena ali nikako da se otrgnem i da se smjestim ovdje gdje sam sada, integrisana. Ja sam izgleda jedna od rijetkih sto ovdje ne mogu da pronadju mir i da nadju srecu u Eurima, BMW i svemu sto me okruzuje a sto nije moja Bosna i moja avlija ona seljacka prava koju volim vise od zivota. Boze, sjecam se koliko sam ljuta bila na sve u mojoj okolini nekada i koliko sam zeljela otici i ne okrenuti se nikada vise. Ne razumijem sebe, zasto mi je nemoguce to?
Niko nikada otisao ne bi da je imao nacina da zivi normalnim zivotom. To su cinjenice. Zasto su nam ljudi toliko pokvareni, oholi? Moj problem je sto ne prastam njima a ne prastam ni sebi sto nisam jaca i sto nisam umjela da se u okolini kao sto je bosanska borim za ono sto meni, na mome tlu pripada.
Ja sam jedna od onih prezivjelih u prokletom ratu sto je nekada govorila da je njena zemlja jedino mjesto na planeti gdje ce ikada zivjeti. Borila sam se godinama za opstanak medju vukovima jer nisam dijete nekog bogatasa ili lopova koji se zna sa nepostenima odnositi.
Zahvaljujem se Onome u cijim su rukama nase duse za to sto imam roditelje koji su na najcistiji i najposteniji nacin prezivljavali skolujuci mene.
Od Njega sam se mnogo udaljila. Zelim Mu se vratiti jer je to jedini nacin da smirim moje srce i dusu jer Njegova je Zemlja i sve sto je na njoj.
Ne mogu duljiti, jer su moje misli isprekidane i nisam kao nekada da ih mogu povezati. Traume su ucinile svoje i ostavile na meni nevidljive tragove koje ne mogu da izbrisem.
Ne prodje dan a da ne pozelim da se nikada nisam rodila jer sta cu ja ovdje?
Zelim moju vjeru nazad i moju cvrstocu u njoj.

"Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
— da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Boze, vrati me k Sebi!