Evo hoce nesto da mi bude

Svi mi koji se borimo sami sa sobom.

03.04.2018.

Malo o meni danas

Bila sam par dana u Bosni.
Malo mi se dusa smirila i sada mogu par dana vjerovati u bolje sutra dok me opet ne uhvati nostalgija.
Obavijestila sam roditelje da se zelimo u Bosnu vratiti i da zelimo tamo da pokrenemo neki posao.
Jedni su poludjeli i galamili, drugi su bili jako sretni zbog nasih misli o tome, prije svega.
Ovi sto su bili sretni su roditelji koji su proveli zivot u Njemackoj i ne zele da mi provedemo svoj ovdje. Ovi sto su bili ljuti i razocarani su roditelji koji su proveli zivot u Bosni i ne zele da ga mi tamo provedemo.

Sta reci, koju posluku porati?

Bila sam prije toga recepcionarka na par dana.
Bila sam vrhunska recepcionarka koja se bavila knjigovodstvom, menadzmentom, service, restoran ciscenjem i namjestanjem za dorucak, sigurnost i zastita, toalet kontrola ( a ako toalet nije cist onda ga cistim ja recepcionarka) itd.
Sve to za manje novca nego sto ga ovdje i cistacice zaradjuju.
Vode se nisam stizala napiti.
Zadnji put, dosao lik na posao, smjena i to- stariji covjek koji je u penziji a mora da radi jer ocito nije dovoljno velika penzija i pocne da broji i galami za neke greske koji su druge kolege pravile. Ja treba odavno vec da idem kuci, iz trece smjene a ostanem svaki dan duze sat i vise vremena koji se ne placaju naravno.
Tu sam vec bila pukla ali sam se strpila.

Poslije sam samo javila da vise nikad necu doci.

Posvadjala sam se sa vlasnikom hotela.

Tako eto, toliko o tome.

Idem sada nesto novo i nadam se da cu uspjeti u tome a o tome govoriti ili pisati tek kada sve bude zaista pocelo i bilo u redu jer omrzlo mi je vise govoriti ili pisati o mojim avanturama na novim poslovima.

Ispadam zaista kao neka osoba koja bira ili je teska ali ja znam da to nije tako a i da neko gleda sa strane vidio bi koliko se polomim i borim kada nesto zelim ili hocu.

Idemo dalje.